субота, 16. новембар 2013.

Nauk koji slušam iz knjige Prirode, Dnevnik, Andre Žid

Krilato semenje, semenje s perjanicom, paperjasto, semenje obavijeno slašću, koje se poverava ptici! - koliko li dovitljivosti pokazuje svaka biljka da bi što je mogućno dalje rasula svoje potomstvo!

Štitara naginje svoju džinovsku stabljiku, koja se završava precvetalom štitastom cvasti; čim seme počne da zri, stabljika se krivi kao da se povija pod teretom tučkova, i u svečanoj kretnji, kad treba da prospe to seme koje nikakav pribor neće poneti vazduhom, bar ga ispruža što dalje od stabla.

O, Barese! koliko je drukčiji od vašeg nauk koji slušam iz knjige Prirode! Divim se što svaka životinja tera daleko od sebe svoje mlade čim su kadri da se staraju o sebi. Što na istom tlu ne uspeva dugo neprestano ista kultura, to nije zato što se tlo ispošćava, već, naročito, što jednom nedavno otkrivenom pojavom egzosmoze svaka biljka luči iz korena jedan otrov za biljku koja joj je slična...

A, uostalom, kako god se to objašnjavalo, važno je ustanoviti ovo: na istom tlu ne uspeva dugo besprekidno ista kultura.

Нема коментара:

Постави коментар